Iza nas je Europski dan zaštite osobnih podataka. Bio je to izvrstan povod koji je, s punim pravom, iskorišten kako bi se istaknula važnost vođenja računa gdje i na koji način govorimo o sebi, s ciljem zaštite vlastite privatnosti te prevencije da ti podaci budu iskorišteni u, za nas, neželjene svrhe. Nažalost, u današnje vrijeme Interneta i društvenih mreža, takva svijest je izuzetno mala i to ne samo među mlađom populacijom. Razmišljajući o tome, pomislila sam koliko ne samo da ne vodimo računa o zaštiti osobnih podataka, nego i o zaštiti vlastite, kao i tuđe intime i dostojanstva. Ispričat ću vam jedan, po mom mišljenju, vrlo drastičan primjer koji ne govori samo o njegovim sudionicima, već puno više o našem društvu.
Jedno nedjeljno jutro, u potrazi za novim informacijama o svijetu, ljudima, događanjima, odlazim na Internet. Otvaram naslovnicu Facebooka i ugledam izrazito ”lajkan“ i komentiran status. Ostajem razjapljenih usta. Ispred sebe vidim otvoreno pismo posvećeno prijateljima i poznanicima (samim time i njihovim prijateljima i poznanicima), ali i osobi koja je, zajedno s kreatorom statusa, upravo donijela važnu, tešku i, na svoj način, bolnu životnu odluku – odluku o razvodu. Jedan vrlo intiman čin, koji uključuje dvoje ljudi, ”stavljen je na sva zvona“ i, ma koliko pozitivno bio izrečen i formuliran, jako otvoreno i na osoban način priča o situaciji koja se dogodila.
(Na)opak sustav vrijednosti
Takvo što, nažalost, nije ništa novo, već je svakodnevan dio raznih tiskovina, Facebooka, portala, blogova te općenito života. Pritom, otkrivanje vlastite intime, svima i u svakoj prilici, nije samo postalo uobičajeno, već se često doživljava i hrabrim. Dapače, reakcije drugih često potiču i pozdravljaju takvo ponašanje. Ako bolje razmislite, upravo takvi statusi imaju najveći broj ”lajkova“ i komentara, koji su u pravilu vrlo podržavajućeg tona.
Osim što izlažemo sebe, više, nažalost, uopće ne pokušavamo skriti imena drugih uključenih. Čak i ako ih ne spominjemo, kroz kontekst se lako može zaključiti tko je još dio priče i tko je osoba čiju intimu na taj način također otkrivamo – bilo da je riječ o klijentu, prijatelju, zaposleniku, suprugu, svekrvi, roditeljima, djeci… A takva otvorenost se često doživljava i ”forom“. Dijeljenje sa stotinama i tisućama ljudi kako imam tešku majku, supruga ili klijenta, izazvat će lavine smijeha i podrške. Pitam se jesmo li svjesni kakav svijet time stvaramo, bilo da smo u ulozi izvođača ili publike (na kraju krajeva, izvođač je tu samo zato jer ima svoju publiku).
Razmislimo zašto
Koliko god u određenom trenutku osjećali potrebu za dijeljenjem svoje intime s cijelim svijetom, važno je, prije nego to učinimo, razmisliti što time zapravo radimo i dobivamo. Za početak, jesmo li svjesni kakav dojam ostavljamo pričajući svima, vrlo otvoreno i smiono, o svojim intimnim iskustvima? Hoćemo li uistinu biti doživljeni kao netko tko je hrabar ili kao netko tko svoje probleme rješava na pogrešnom mjestu i pogrešnim načinom? Također, ako nam je bitno dobiti tuđu podršku i razumijevanje, je li neselektivno otkrivanje svojih (a često i tuđih) najdubljih osjećaja i misli svima pravo rješenje? Ne zaboravimo da nas većina ljudi koja će to čuti ili pročitati zapravo uopće ne poznaje. Važno je razmisliti o tome čija nam podrška treba, tko su oni koji nas uistinu poznaju i koji će znati na pravi način biti tu za nas – i njima se obratiti.
Čuvanje dostojanstva
Sljedeće, i još važnije – čuvajmo vlastito dostojanstvo! Čuvanje vlastite privatnosti za sebe i naše najbliže govori o tome koliko cijenimo sami sebe, svoje emocije, iskustva i misli, umjesto da ih, na neki način, prostituiramo, i time zapravo – tražimo pažnju. Da, dijeljenje svog iskustva s drugima može biti hvalevrijedan čin, u svrhu zbližavanja, otvorene komunikacije, međusobnog podržavanja i učenja – no i to treba imati svoju mjeru i, prije svega, jasnu svrhu.
Također – čuvajmo i druge, pogotovo ljude s kojima smo povezani, koji su bili ili jesu važan dio našeg života. Upitajmo se kako se oni osjećaju kad vide da o ”našim“ zajedničkim i intimnim stvarima zna, čita i sluša ogroman broj ljudi. Kako se osjeća prijateljica koju smo prozvali pred cijelim društvom? Kako se osjeća klijent kojeg smo ”ocrnili“ na sva zvona? Kako se osjećaju oni koji u našim Facebook statusima čitaju poruke između redaka, umjesto da otvoreno porazgovaramo s njima o tome, licem u lice? Kako se osjeća bivša supruga o čijoj intimi i izazovnoj životnoj situaciji čita stotine ljudi? Kako se osjeća djevojka koju je dečko zaprosio ispred velike publike, a da prije toga nikad nisu niti spomenuli brak (i možda se ni ne osjeća spremnom na to)? Koliko god potreba da pokažemo ljutnju i povrijeđenost, ili da jednostavno dobijemo pažnju, bila snažna, je li ona, kao kratkotrajni ”emocionalni šut“, važnija od dugoročnog građenja dobrih odnosa? Pritom ne zaboravimo – koliko god možda pričali o drugima, uvijek zapravo pričamo ni o kome drugom nego o – sebi.
I za kraj, koliko vrijedi trenutak slave…
Je li ”trenutak slave“ i tuđe svekolike pažnje vrijedan očuvanja vlastitog i tuđeg dostojanstva? Može li se to na bilo koji način nazvati hrabrim ili je zapravo – vrlo nepromišljeno i kukavičko ponašanje? I jesam li ja netko tko podržava druge u tome? Život nosi brojne izazove, ali i brojne načine da ih prebrodimo hrabro i dostojanstveno. U temeljima svih tih načina čvrsto stoje povjerenje i poštovanje. I zato čuvajmo sebe i svoje voljene i kad je najteže, pa čak i onda kad to najmanje zaslužujemo – jer to tada najviše trebamo. Tako i sebi i drugima dajemo priliku za novi hrabri početak (ili još bolji nastavak), a takvo džentlmensko i viteško ponašanje život uvijek obilato nagrađuje.
